недеља, 28. јул 2019.

Aplauz


Uzavrelim gradom,
Dugo, vrelo leto
Protiče sporo.
Čistači peru ulice

Zvuk točkova
Po mokrom asfaltu
Kao dugi aplauz
Sasvim spontan
Posle dobre noćne predstave na otvorenom

Na terasi sedim i posmatram grad
Sve što mi treba, sada je tu,
Devojka na prozoru preko puta čisti lice
Zamišljeno je posmatram kroz trepavice

Da li čisti lice ili stavlja puder?
Tiho je i zuje zrikavci
Prijatelji noći
I moj ventilator u sobi radi
I sve podseća na
Detektivske priče

Da li je došla ili odlazi?
Sve u zgradi je mirno.
Prelazim rukom polako preko njenog lika
Na staklu mog prozora
Brzo je zavrsila

U toj tišini kao da sam čuo
Zvuk ključeva
Koji padaju ispred vrata stana,
I zamišljam
Možda je to ona
Koju sam nekada sreo

Srce kuca,
Pljuga dogoreva,
U maloj predstavi

Za laku noć.

четвртак, 4. јул 2019.

Zlatni pas



Devojka drži kartu u ruci
Šofer se smeje
Kaže da to nije bus za Beograd
Već  na jedanaesti peron stiže
Za koji minut neki drugi bus
Zabavio je devojku
I ona u rano veče
Odlazi na staničnu klupu
Pomalo razočarana
Puna stvari u rukama i srcu

Crni čovek nosi crveno-beli paket
Neka muzika sa razglasa se proteže kroz noc
Uglavnom lepa i popularna

I onda se pojavljuje taj lepi, zlatni pas
Čija je senka ljubicasta
Punih usta praznih flaša, bokseva cigareta
Sendviča i auspuha.
Nasmejana lica ulaze u bus.
Grickam zanokticu pod neonskim svetlima
I ne znam gde on ide
Uznemiruje me svojim spokojem
Celu stanicu obuzima

Kuda dalje
Kada nemam biskvit da ga pripitomim
Zna on da posle pet flaša noći
Moj komp sam otkuca stihove
Jedine pesme za tu nedelju
I shvatiće tada
Da je bitna emocija
Par rečenica u noćnoj magli
I da nije bitan broj stihova
Već sadržaj tog crveno-belog paketa
Koji se rasprskava u njegovim ustima

Noge koje podsećaju na Tango



Vrućina je neobjašnjiva
I slike se stapaju sa rečima.
Kurziv podstiče na razmišljanje,
Kao okretanje pedala sećanja:
Zelenilo u odrazu na prozoru jednog kafića
Naočare neke cure u prolazu
Sveže ofarbane linije na izvoženom asfaltu
Kabriolet višnja crven
Zvuk trube jednog ciganina
Voz, ptice i brda.

Jedna soba sa venecijanerima,
Soljice kafe po stolu,
I ona namešta pantalone.
Nekoliko kolor fotografija
Na zidu sobe,
U kojoj je zaboravila šešir.
Moderni haiku.
Svi razgovaramo putem slika.
Predivne bose noge u raskoraku
Kao tunel
Na autoputu za leto,
Bazen na otvorenom
I par džez nota.

Pune usne i zubi
Koji grizu lubenicu
U suton…
Sloboda mašte.
Zvuk okretanja pedala
I pisanje ovog stiha olovkom.

четвртак, 30. мај 2019.

Čudni zbir


Zalio sam cveće u radnoj sobi
Pijem crnu kafu kao što ništa na njoj nije
I skuvana jaja stavljam na tacnu,
Mimoilaze se kada ih pomeram
Da prekratim vreme
Pre posla i noćne teme

Cvetovi hibiskusa
Na našoj terasi
Bujaju nečujno, mesecima
Kao tihe eksplozije
Koje zamišljam u ubrzanom snimku
Dok slušam radio
Još malo kafe i moja olovka i notes
Čudni zbir, svi ste pozvani, rekoh cveću.

Motam duvan za usput
Zamišljam njeno lice
Puna usta i ravnu kosu.
Možda su cvetovi hibiskusa njene reči
Svakakvih dnevnih rečenica sa bilo kim
Koje kad izgovara, ne znam zašto
Pretvaraju se u cveće

Odlazim na posao,
Završavam ovu sliku
Na raskrsnici vidim lice
Pre kiše, neonska svetla i zvuk potpetica

Ta divna devojka
Daje mi u ruku papirić

Na kome piše:
„Mladi, gospodine!
Bilo je veliko zadovoljstvo reći vam večeras, dobro jutro.“

понедељак, 20. мај 2019.

...


Kafkin lavirint



Reka ljudi,
I noću i danju,
Uzdignutih transparenata,
Skinutih sa interneta
Kao veliki šareni jež, šetaju dostojanstveno i smelo,
Kroz ulice istorije koje se vrte u krug.
Reakcija na neke ideje
Treba im lova, obrazovanje, ljubav, smeh
I onda brišu dalje…

Pričam anegdotu, dok tako prolaze
Pored kafea, u kome sedimo;
Miloš, Dušan, Jovana
Ili bilo ko drugi...

Rešio sam da napišem pesmu;
O mostu u Pragu
I jednoj šetnji
Kada se prvo pojavio bar sa dobrom svirkom i
Jedan lik sa dugom kosom i akustičnom gitarom.
Pod lampionima
Vazduh je težak od mirisa kolača,
Zvukova cipela,
Žagora šetača

Taj žagor je bio veseo
U toj ulici bio je bar,
Pijanci, kerovi, parovi...
Krenuo sam ka mostu
Pa iza njega Kafkin muzej i
Plato pod obalnim stubom.
Svetiljke i drveće
Poređane u linije

Povratak kroz nepoznate ulice
Oblikovane zvucima violina
I cipelama zalutalih devojaka,
Plavi i crveni baloni
I beli zec sa njima,
Sve do ulice, i onog bara sa gitaristom,
Sada se pretvorio tek tako, paf... u striptiz bar


U striptiz bar?
Kako možeš da znaš da li je to stvarno?
Pita me dok hoda u providnoj haljini
I koja je razlika izmedju
Dana na putovanju
I dana na drugoj planeti?
Mogu ako mi dopustiš.
Pesma ima srećan kraj...
Dok se most uvrće kao spiralni kolač,
Mi nastavljamo kroz noć
Sa ukusom cimeta na jeziku

Posle samo jedne šetnje
Oko mosta i Kafkinog lavirinta,
Tražio sam u njenom snu
Otkačenog belog zeca
Pod katedralama magičnih osećanja
I našao sam ga golog
Sa zečicom od marcipana,
Kako joj grize uvo
Na drugoj strani dana

Taj žagor je bio veseo
U toj ulici bio je bar,
Pijanci, kerovi, parovi...
…koji će uvek verovati u proleće.

понедељак, 13. мај 2019.

Opiranje

Upoznaj me kada sam svež
I kada nema zadrške među nama
Dok se opiremo svakodnevici.
Pijemo kafe,
Razbićemo šoljice! Nećemo, kažeš mi,
Saplićući se o sitne laži.
Prihvati me
Kada sam ogoljen i nesputan,
Kada počinjem,
A tvojih su pet toplih prstiju na mom vratu,
Sve što imam.
Dok ne počnemo suviše da biramo,
I dok prava ljubav ne počne da se gleda u ogledalu.
Prihvati me dok crtam strip.
Dok su kafa, tacna i piksla na stolu
I ti u krevetu,
Dok me posmatraš, tako,
U neko prolećno prepodne,
Samo još jedan crno-beli crtež…
Amaterski crtež,

Zaljubljenih.

недеља, 12. мај 2019.

Zmaj

U moju sobu prikrada se sunce 
Pravi talase svetla,
Dok otvaram crvene oči
Kiša i sunce se grle,
Sitne kapi na granama svetlucaju.
Devojke u firmi preko puta
Izlaze na terasu cele zime da dime lule

Pucketaju kapi kiše,
Promenljivig raspoloženja
Kao neka ploča sa police,
Okupala grad i ptice.
Svojim nežnim zvukovima
Boji ulice koje svetlucaju.
Bandere osunčane,
Žice od gitare podešene
Francuskinja peva na radiju
Oljuštio sam bananu na prozoru,
Dečak zmaj viče
Vozi mi se Pikasov bicikl!

Točkići ovog dnevnika
Okreću se kao u stripu
Svežeg buđenja prirode
I blagog sunca na putu
Prepunog biciklista,
Jak miris tek naslaganog drveća,
Prolećna spremanja su počela,
Ljudi spremaju kuće,
Pale vatre od šumskog mozaika,
Slomio ga zimski vetar.
Čovek stoji u polju, traži nešto
Prekrštenih ruku iza leđa,
Moli se u sebi da vetar prestane,
Duva sa druge strane sveta.
Na brdima i oko kuća,
Dimni signali.

Topole,
Još uvek bez lišća,
Bacaju duge senke na put
A izbledeli znakovi
Pokazuju, ponekad kafanu
Koja je još uvek tu,
A ponekad stoji znak
Starog hotela koji ne postoji.

Ali taj miris drveta
Svežeg i čistog,
Pamtim i sada
Na jednom piše

'mali zmaj i ona'

понедељак, 29. април 2019.

Pivo koje miriše na džez


Pivo koje miriše na ljubičice
Pivo koje miriše na grožđe
Pivo koje miriše na kafu
Pivo koje miriše na talase i školjke

Sva piva na svetu
            Ne mirišu tako dobro kao ti
Jer sa mirisom jutra, nedostaješ mi

Da je prvi maj nova godina...



Zemlja je živa.
Pet hiljada ljudi
U banji starog grada leže na prostirkama
Uz pomešane zvukove iz kafea
I vetra kroz šumu,
Njena leđa greje sunce
I ocrtavaju se na njoj senke nekih klinaca
Koji vrište i dobacuju se igračkama

Sve što mi treba sada je tu
Sa njom,
Sve bele rade
Poklanjaju se
Dok šeta bosa po snovima,
Liči na cvet
Dok spava,
A stidljivo niče iz zemlje,
Zemlja isparava
I hladna je

Pored nje sam stvaralačka vatra.
Možda i kampujemo ovde do jutra,
Pored jezera zelenih buđenja
I kartaških partija na travi.
Haiku na suncu se niže poput peril:
Mešavina naglasaka,
Biciklista, fontana,
Vetra u krošnjama, fizionomija, kafana,
Dok iznad glava preleću hiljade šerenih balona
Prvomajskih želja

среда, 24. април 2019.

Mali papirnati avioni


Toplina aprilskih dana,
A svi ti tragovi biciklističkih guma
U mislima se zbrajaju bez reči.
Okrećem pedale u rano predveče,
Pamtim sve što vidim, kao na filmu,
Njen nežni vrat boje lešnika,
Upijajući mirise predgrađa
Shvatam, dok me zapljuskuju sećanja,
Da nikad nisam osetio njen miris,
Miris knjiga, ludosti, nežnosti
U svim tim čistim krevetima
Razbacanih po gradovima njenih snova
Proleće je stiglo da nas povede,
Mali papirnati avioni sa porukama
Poleću sa beležnice,
Bacaju ih njene ruke išarane olovkama

уторак, 28. новембар 2017.

Istok - Zapad

Esej, i fotke koje smo radili drugarica Jovana i ja, tokom jedne interesantne foto-kolaboracije u februaru i martu 2014. godine. Njen i moj sajt na platformi Cargo su na 'about' strani bloga, Analog Diaries. Eto tako, setio sam se danas tih momenata. Za čudo, još uvek se ništa nije promenilo na tim lokacijama, osim wifi-a i nekog makeupa u vidu soba za izdavanje u Banji, a u naselju Milka Protić, pa, misterija...ali život i dalje struji, meša se i menja, dok Banja i Gradić Pejton žive u svom svetu, nekako posebni za nas, lokalne-foto-turiste.

Kompletnu foto-priču možete pročitati ovde>>> http://analog-diaries.blogspot.rs/2014/03/istok-zapad.html

уторак, 5. септембар 2017.

Crtice

Čudan ritam, nije moj. Puštam da stonoga, te noge šetača, odu na koncert ili bilo gde drugde. Bio sam sa drugarom da fotografišem kej. Napravili smo krug. Danas je bilo toliko promenljivo, toliko da ni ptice ispred zgrade nisu znale da da podele koricu hleba. Skakutale su i borile se za nju, dok ih nije oterala sirena auta. Spor dan...pust. Težak kao šampita.
*
Posle tridesete, u petak uveče, svako mesto može da bude skrovito mesto za pišanje. U razmaku od sat, sat i po. Kada piješ pivo od 4 popodne.
*
Ne nosim naočare dok pišem. Fokusiram se na svesku izbliza. Kada završim do kasno u noć, podižem pogled da čujem zver iz centra, talase bele buke... i sve je mutno i meko.  Kao plimski talas, dolazi i odlazi.
*
Bela strana više nije bela. Ispunjena je kurzivom. Crtežom od slova i misli. Čujem neku pesmu u daljini. Povezanije je sve.  Mirnije
*
Posle dobrih  pesama na koncertu, ostane mesta za druženje, za priču, za talog, za smeh. Kao posle upecane ribe. Ti znaš da si je upecao i ona zna da je upecana. Prosto. To je nešto između vas dvoje.
*
Naslagani magazini na stočiću. Ritam tihe sobe u kojoj se dimi cigareta u piksli.
*

„Znaš zašto je lepo vreme?“... „Jer me obasjavaš svojim osmehom, kao i ovaj grad, i onda je lepo vreme, tu pored tebe,...ako me razumeš.“

среда, 31. мај 2017.

Mačkin duh



Nag i u čarapama, stojim pored pisaće mašine i pijem rakiju. Inspiracija me gleda iza ogledala sa cigaretom u ustima. Ona pušta neki film na kompu, za koji nikad nisam čuo, a jedna mačka se namešta u fotelji.

“Mazi mi se ta mačka”, kažem joj.
“Hoću malo da se prošetam”, reče i otpuhnu dim kroz ogledalo, dok je jednom rukom vrtela pramen kose.
“Mogu da zažmurim i prođem kroz tebe do mesta gde si ti. Bolje sedi u mojoj sobi dok ne stane kiša.”
“Ja ću onda malo da pišem umesto tebe”, rekla je zainteresovano, “I obećaj mi da ćemo se kupati zajedno kad se vratiš.”
“Da li postoji ona tajna soba puna klupčića da tamo odvedem macu?” Pitao sam je stojeći pred ogledalom.
“Ima”, nasmejala se i gricnula usnu, “Obećaj mi!”
“Obećavam! Možes da napuniš kadu a ja ću da ti sipam ono piće od koga postaneš purpurna.”
Zakoračio sam ka njoj kroz ogledalo i prošao kroz nju, toplu i vragolastu. Nije zaboravila da mi usput dodirne vrat svojim usnama, dok su nam se tela preplitala u tom čudnom transferu. Kada sam prešao u njenu stvarnost, maca mi se očešala o nogu. Uzeo sam je i seo u fotelju. Nastavili smo da gledamo crno-beli film, koji je Inspiracija pustila.

Video sam je, sada, u mojoj stvarnoj sobi, kako sipa neko rubin-crveno piće i kuca ovu priču, u beloj košulji koju mi je ukrala iz ormana, pokazujući svoje lepe noge, paleći cigaretu boje čokolade. Ispružio sam se udobnije u fotelju koja je počela da dobija filmski boju, kao i mačka. Sve je postajalo deo filma i crno-belo. I kao da su se čuli akordi neke električne gitare. Nastavio sam da gledam film u sobi punoj klupčica za igru. “Mau!” rekla je maca, i ceo taj čudni mali svemir, ispunio se odjednom njenim mekanim predenjem. Loptice od konca su počele da lebde po sobi, i da se sudaraju, nestajući kao mehuri od sapunice. Mačka je počela da ih juri. Dodirnula je nekoliko, i sama nestala. Tada je odjednom puklo ogledalo. Bez zvuka, samo se razbilo u sitne kristale. Odatle je pokuljao vodeni talas zajedno sa stvarima, pisaćom mašinom, košuljama, voćem, cigaretama i Inspiracijom…
”Sipala sam ti piće”, nasmejala se dok je plivala i u jednoj ruci nosila čašu.
“Šta se to desilo?” voda je brzo popunjavala sobu.
“Zagrejala sam nam vodu, sada možemo da uživamo.”
“Ti si luda, udavićemo se!” vrisnuo sam i dodirno rukama plafon.
“Čuvaj!” rekla je, skoro zapevušila, i čaša je poletela ka meni.

Mrak, i jedan svetlosni zrak, ničeg oko mene, samo gola inspiracija, pliva i maše mi. Plutamo u vodi koja ubrzano protiče naviše, vodeći nas ka otvoru iz koga dopire svetlost i zvuci rok muzike.
Od brzine i promene pritiska, onesvešćujem se opet. Budim se uz vrisak u kupatilu mog stana. Ležim u kadi punoj pene. Na stočiću u kupatilu, pisaća mašina sa belom stranicom u njoj, na kojoj piše samo naslov priče, par mirišljavih sveća, piksla i čaša. Čujem glasnu muziku i tresak vrata stana. Podižem se da se saberem i punim čašu rakijom. Puštam vodu u kadi da isteče. “Bejbe, stigla sam! Kupila sam ti cigarete!” Poznati ženski glas. Vidim je kako se skida kroz odškrinuta vrata od kupatila. Svlači sve sa sebe. Belu košulju ostavlja preko stolice. Pušta tv, i treparavo svetlo filma obasja sobu i nju, koja odlazi do kuhinje i barskih stolica pored šanka. “Ponesi čašu!” doviknem joj, i pogledam se u ogledalo. Sasuo sam piće u grlo. “Dugo te nema!”, rekoh, više sebi u bradu. “Kiša. Haos u gradu!” rekla je. Čujem zveckanje čaša i prigušene korake bosih nogu, koji se približavaju kupatilu. Ležem u kadu i puštam da mi topla voda sa česme pada na čelo. Ušla je sa čašom u ruci i stala iznad mene. Pogledala me je grizući usnu, i nogom dodirnula toplu vodu. “Sta misliš da kupimo mačku?”

“Rano je još, rano je.”


субота, 12. март 2016.

Bajka o arhitekturi


Bio sam nestrpljiv da joj vidim oči, ali nisam uspevao. One su igrale i uvek se suviše kratko zadrzavale u mom pogledu. Bile su nedostižne. Sedela je u stolici ispred mene, uvek sa istom sveskom i sokom koji je kupovala pre časa. Kosom boje cimeta dodirivala je klupu na kojoj je sve vreme nešto pisala. Ja sam to nakon časova brisao, a ona je opet drugog dana sve ponovo isto radila. Imala je lep rukopis. Pisala je nešto neobično i sve stranice u njenoj svesci sa predavanja bile su išarane crtežima koje sam analizirao u prolazu krišom je gledajući, kao opčinjen. Nekad bih samo stajao pored nje, praveći se da slušam kolege koje su mi objašnjavale zadatke koje sam već znao. Nosila je svetle haljine. Kada je bilo sunčano, dolazila je rano na čas i bila sa mnom u učionici dok ne dođu ostali studenti. Na času je uvek sedela u istoj klupi i stalno se igrala kosom, nesvesno praveći od nje džunglu dok sam, sedeći iza, skicirao njene pokrete u svesci. Viđao sam je često u dugim i plavim hodnicima fakulteta koji su zbog nje mirisali na pribor za crtanje i sok od jabuke. Udisao sam taj miris kao lud prilazeći kabinetu za konstrukcije, kada bi dolazili ranije na čas. Nikada za pet godina studiranja nisam progovorio sa njom. Kada sam diplomirao, toga dana je sijalo sunce boje meda i podsetilo me na nju. Otišao sam do učionice gde smo slušali predavanja, koja je bila svetla zbog visokih prozora, samo sada sa novim klupama i belim zidovima. Bila je tamo, u kaputu i skupljene kose. Pogledala me je smejući se. ‘Želela bih nešto da ti dam...’, rekla je i pružila mi svesku iz prve godine. Uzeo sam je, uzvratio osmehom i zahvalio se, gledajući dugo u sada mirne plave oči koje su videle sve građevine Santjaga Kalatrave.