уторак, 5. септембар 2017.

Crtice

Čudan ritam, nije moj. Puštam da stonoga, te noge šetača, odu na koncert ili bilo gde drugde. Bio sam sa drugarom da fotografišem kej. Napravili smo krug. Danas je bilo toliko promenljivo, toliko da ni ptice ispred zgrade nisu znale da da podele koricu hleba. Skakutale su i borile se za nju, dok ih nije oterala sirena auta. Spor dan...pust. Težak kao šampita.
*
Posle tridesete, u petak uveče, svako mesto može da bude skrovito mesto za pišanje. U razmaku od sat, sat i po. Kada piješ pivo od 4 popodne.
*
Ne nosim naočare dok pišem. Fokusiram se na svesku izbliza. Kada završim do kasno u noć, podižem pogled da čujem zver iz centra, talase bele buke... i sve je mutno i meko.  Kao plimski talas, dolazi i odlazi.
*
Bela strana više nije bela. Ispunjena je kurzivom. Crtežom od slova i misli. Čujem neku pesmu u daljini. Povezanije je sve.  Mirnije
*
Posle dobrih  pesama na koncertu, ostane mesta za druženje, za priču, za talog, za smeh. Kao posle upecane ribe. Ti znaš da si je upecao i ona zna da je upecana. Prosto. To je nešto između vas dvoje.
*
Naslagani magazini na stočiću. Ritam tihe sobe u kojoj se dimi cigareta u piksli.
*

„Znaš zašto je lepo vreme?“... „Jer me obasjavaš svojim osmehom, kao i ovaj grad, i onda je lepo vreme, tu pored tebe,...ako me razumeš.“