уторак, 28. новембар 2017.

Istok - Zapad

Esej, i fotke koje smo radili drugarica Jovana i ja, tokom jedne interesantne foto-kolaboracije u februaru i martu 2014. godine. Njen i moj sajt na platformi Cargo su na 'about' strani bloga, Analog Diaries. Eto tako, setio sam se danas tih momenata. Za čudo, još uvek se ništa nije promenilo na tim lokacijama, osim wifi-a i nekog makeupa u vidu soba za izdavanje u Banji, a u naselju Milka Protić, pa, misterija...ali život i dalje struji, meša se i menja, dok Banja i Gradić Pejton žive u svom svetu, nekako posebni za nas, lokalne-foto-turiste.

Kompletnu foto-priču možete pročitati ovde>>> http://analog-diaries.blogspot.rs/2014/03/istok-zapad.html

уторак, 5. септембар 2017.

Crtice

Čudan ritam, nije moj. Puštam da stonoga, te noge šetača, odu na koncert ili bilo gde drugde. Bio sam sa drugarom da fotografišem kej. Napravili smo krug. Danas je bilo toliko promenljivo, toliko da ni ptice ispred zgrade nisu znale da da podele koricu hleba. Skakutale su i borile se za nju, dok ih nije oterala sirena auta. Spor dan...pust. Težak kao šampita.
*
Posle tridesete, u petak uveče, svako mesto može da bude skrovito mesto za pišanje. U razmaku od sat, sat i po. Kada piješ pivo od 4 popodne.
*
Ne nosim naočare dok pišem. Fokusiram se na svesku izbliza. Kada završim do kasno u noć, podižem pogled da čujem zver iz centra, talase bele buke... i sve je mutno i meko.  Kao plimski talas, dolazi i odlazi.
*
Bela strana više nije bela. Ispunjena je kurzivom. Crtežom od slova i misli. Čujem neku pesmu u daljini. Povezanije je sve.  Mirnije
*
Posle dobrih  pesama na koncertu, ostane mesta za druženje, za priču, za talog, za smeh. Kao posle upecane ribe. Ti znaš da si je upecao i ona zna da je upecana. Prosto. To je nešto između vas dvoje.
*
Naslagani magazini na stočiću. Ritam tihe sobe u kojoj se dimi cigareta u piksli.
*

„Znaš zašto je lepo vreme?“... „Jer me obasjavaš svojim osmehom, kao i ovaj grad, i onda je lepo vreme, tu pored tebe,...ako me razumeš.“

среда, 31. мај 2017.

Mačkin duh



Nag i u čarapama, stojim pored pisaće mašine i pijem rakiju. Inspiracija me gleda iza ogledala sa cigaretom u ustima. Ona pušta neki film na kompu, za koji nikad nisam čuo, a jedna mačka se namešta u fotelji.

“Mazi mi se ta mačka”, kažem joj.
“Hoću malo da se prošetam”, reče i otpuhnu dim kroz ogledalo, dok je jednom rukom vrtela pramen kose.
“Mogu da zažmurim i prođem kroz tebe do mesta gde si ti. Bolje sedi u mojoj sobi dok ne stane kiša.”
“Ja ću onda malo da pišem umesto tebe”, rekla je zainteresovano, “I obećaj mi da ćemo se kupati zajedno kad se vratiš.”
“Da li postoji ona tajna soba puna klupčića da tamo odvedem macu?” Pitao sam je stojeći pred ogledalom.
“Ima”, nasmejala se i gricnula usnu, “Obećaj mi!”
“Obećavam! Možes da napuniš kadu a ja ću da ti sipam ono piće od koga postaneš purpurna.”
Zakoračio sam ka njoj kroz ogledalo i prošao kroz nju, toplu i vragolastu. Nije zaboravila da mi usput dodirne vrat svojim usnama, dok su nam se tela preplitala u tom čudnom transferu. Kada sam prešao u njenu stvarnost, maca mi se očešala o nogu. Uzeo sam je i seo u fotelju. Nastavili smo da gledamo crno-beli film, koji je Inspiracija pustila.

Video sam je, sada, u mojoj stvarnoj sobi, kako sipa neko rubin-crveno piće i kuca ovu priču, u beloj košulji koju mi je ukrala iz ormana, pokazujući svoje lepe noge, paleći cigaretu boje čokolade. Ispružio sam se udobnije u fotelju koja je počela da dobija filmski boju, kao i mačka. Sve je postajalo deo filma i crno-belo. I kao da su se čuli akordi neke električne gitare. Nastavio sam da gledam film u sobi punoj klupčica za igru. “Mau!” rekla je maca, i ceo taj čudni mali svemir, ispunio se odjednom njenim mekanim predenjem. Loptice od konca su počele da lebde po sobi, i da se sudaraju, nestajući kao mehuri od sapunice. Mačka je počela da ih juri. Dodirnula je nekoliko, i sama nestala. Tada je odjednom puklo ogledalo. Bez zvuka, samo se razbilo u sitne kristale. Odatle je pokuljao vodeni talas zajedno sa stvarima, pisaćom mašinom, košuljama, voćem, cigaretama i Inspiracijom…
”Sipala sam ti piće”, nasmejala se dok je plivala i u jednoj ruci nosila čašu.
“Šta se to desilo?” voda je brzo popunjavala sobu.
“Zagrejala sam nam vodu, sada možemo da uživamo.”
“Ti si luda, udavićemo se!” vrisnuo sam i dodirno rukama plafon.
“Čuvaj!” rekla je, skoro zapevušila, i čaša je poletela ka meni.

Mrak, i jedan svetlosni zrak, ničeg oko mene, samo gola inspiracija, pliva i maše mi. Plutamo u vodi koja ubrzano protiče naviše, vodeći nas ka otvoru iz koga dopire svetlost i zvuci rok muzike.
Od brzine i promene pritiska, onesvešćujem se opet. Budim se uz vrisak u kupatilu mog stana. Ležim u kadi punoj pene. Na stočiću u kupatilu, pisaća mašina sa belom stranicom u njoj, na kojoj piše samo naslov priče, par mirišljavih sveća, piksla i čaša. Čujem glasnu muziku i tresak vrata stana. Podižem se da se saberem i punim čašu rakijom. Puštam vodu u kadi da isteče. “Bejbe, stigla sam! Kupila sam ti cigarete!” Poznati ženski glas. Vidim je kako se skida kroz odškrinuta vrata od kupatila. Svlači sve sa sebe. Belu košulju ostavlja preko stolice. Pušta tv, i treparavo svetlo filma obasja sobu i nju, koja odlazi do kuhinje i barskih stolica pored šanka. “Ponesi čašu!” doviknem joj, i pogledam se u ogledalo. Sasuo sam piće u grlo. “Dugo te nema!”, rekoh, više sebi u bradu. “Kiša. Haos u gradu!” rekla je. Čujem zveckanje čaša i prigušene korake bosih nogu, koji se približavaju kupatilu. Ležem u kadu i puštam da mi topla voda sa česme pada na čelo. Ušla je sa čašom u ruci i stala iznad mene. Pogledala me je grizući usnu, i nogom dodirnula toplu vodu. “Sta misliš da kupimo mačku?”

“Rano je još, rano je.”